riječ kritičara – osvrti

Izložba DALMATINSKE NAIVE Travanj 1994.

 

„…Glavni motiv Tadićevih ulja na staklu više nije seoska romantika već čovjek u prvom planu: najčešće čovjek povezan životom i radom uz more, ribar s lađicom, s mrežama, ribama, uz komin. U tim motivima slikar ipak ne teži ostvarivanju folklora. Njega zanima taj osebujan mediteranski ambijent i čovjek u njemu, pa bile to morske lađice ili suvremeni trajekti s turistima.

Jednakom znatiželjom i iskrenošću, kao što pristupa rustikalnim motivima, doživljava i prenosi na staklo Tadić i urbane motive Splita. To je još uvijek grad viđen očima došljaka sa sela, s gradskim scenarijima (palače, palme na rivi, zvonik sv. Duje) koje ga zaokupljuju. I to je pozitivna značajka izvornog slikara.

Duško Kečkemet

„…Tražeći našao sam Antu Tadića, slikara koji nije traženi, ili možda za sada nije taj koga tražim, ali koji ispunja onaj osnovni uvjet – da su te njegove slike ponikle iz ovog našeg primorskog, krškog kraja. Još zanimljivije, to su primorske otočke vedute, to su narodni običaji, priče i što je meni najdraže, sve to smješteno u najnedavnije vrijeme: sadašnje, turističko. To njegovo uranjanje u sada čini ga posebnim. Pritom , ostalo je ono osnovno, naivističko viđenje, ono čuđenje pred čudom svake fasade, pa svakog kamena na njoj. Stiskanje kućice, one veće u manju; majke i djeteta. A i auto, to novo narodno božanstvo, uvuklo se u konobu, stiglo među mreže na malom mulu, na kraju zamijenilo i magarca na polju, zamijenivši tako ruralnost naše likovne naive onom urbanom, malomještanskom. Sve je to Ante složio ili kao ilustraciju ili kao kreativni likovni doživljaj. Slikarska vizija je sirova, dakle – elementarna; naivna, dakle – analitična. Radost zapažanja, što se odmah pretvara u radost stvaranja, onako a fresco, iz prve, laka crteža, ostavlja po strani likovni red. Inače, red je podređen bogatstvu i u prikupljanju informacija – atrakcija, i u njihovom ljubomornom čuvanju. Likovni svijet Ante Tadića bogat je svijet, dobre opservacije, dosta laka crteža.“

Andro Filipić

fragment iz teksta Moderni život i naiva,

Večernji List, 9.11.1995.

 

Zahtjevnije slike, čija tehnika ulja na staklu za izradu traži i više vremena, sadrže puno intenzivnije boje postavljene također u kontrastu, kuća žarkih fasada i ljudi tamne kože, šarena odjeća i modernih situacija i starog tradicionalnog okružja dalmatinskog grada. Podjednako i s crteža i sa slika zrači nevjerojatan pomalo uspavani mir bez obzira je li riječ o šetnji rivom, izvlačenju brodica poslije juga ili spašavanju utopljenika i on je otisnut na licima ljudi koji su glavna preokupacija i glavni motivi Tadićevih djela.

 

Dina Ivan

 

fragment iz teksta Svjedočenje o svakodnevici,

Slobodna Dalmacija 9.01.1996.

 

 

Zanimljivo je da se Ante Tadić u svome radu ne oslanja na zapamćene slike iz djetinjstva kao na onaj idilični poetski zaboravljeni raj. Isto tako on ne vrši pretvorbu onog što crta ili slika u fantazijsko, nadrealno ili na drugi način pomaknuto i obogaćeno detaljima i likovnim inačicama. Ne odlazi u legende ili davne pučke priče. A to su sve uobičajene karakteristike izvornih slikara i crtača na kakve smo do sada bili ponajčešće navikli.

Naprotiv, njega isključivo zanimaju žanr slike ove naše ovodobne svakodnevnice urbane i malomišćanske Dalmacije i njezini današnji krajolici. Tako on crta ili slika svakodnevne slike ljudi koji se ukrcavaju na trajekt, družinu koja lovi ribu, gužvu pred ulazom u kazalište, koćare koji se spremaju na odlazak na more, ispijanje kavice na obalnome štekatu, glasovirski koncert na otvorenome, otočne ribarnice, automobil što se ugurava pred konobu, povezivanje loze, gospođe u spizi i slične situacije ovodobne stvarnosti.

A te slike stvarnosti koje nas danomice okružuju našle su svoj izrazni ekvivalent u opisnosti koja ništa ne dodaje i ništa ne oduzima od viđenoga. Tadić vjerno bilježi svaku grančicu palme, svaku kupu kanalicu, sav onaj kameni raster dalmatinskih kuća, sve one ljude u pokretu, radu ili na odmoru. On ne očuđava tu stvarnost, već jednostavno svojim dražesno naivističkim crtežom o njoj svjedoči. Tako Ante Tadić po svome tematskom izboru i izraznom postupku jest uistinu jedna novost unutar obzorja naivnog govorenja.

 

Tomislav Lalin

 

 Muzej Grada SPLITA Rujan 2007.

 

Upustimo li se u proučavanje kulturno-umjetničke povijesti Splita kako bismo pronašli naivne slikare koji su se okušali u slikanju prizora iz splitskog života, nećemo mnogo saznati. Otkrit ćemo da je prvi poznati splitski naivac koji je radio likovne zabilješke o gradu pod Marjanom bio Ante Barač, pandurski časnik koji je živio na početku 19. stoljeća. Usput ćemo shvatiti da je Barač bio sasvim usamljena pojava sve dok se na splitskoj likovnoj sceni, a bilo je to tek prije tridesetak godina, nije pojavilo ime Ante Tadića.

Kada je napuštao rodnu posavsku ravnicu kako bi se preselio u Split, grad koji će postati i ostati mjesto njegova života i rada, Tadić nije zaboravio uzeti crteže što ih je još kao dječak kriomice risao u školskim klupama. Sa sobom je ponio i prve pokušaje slikanja u tehnici ulja na staklu. Te su najranije slike tehnikom i motivom prizivale slikarije majstora iz Hlebina, samouka koji su slikajući uljem na staklu ušli u povijest hrvatske umjetnosti.

Ne znamo da li je nagnuće prema korištenju intenzivnih boja posljedica utjecaja kontinentalnih naivaca ili Tadićev spontani odabir, ali već prve slike s prizorima dijelova Splita te okolnih primorskih mjesta otkrile su njegovu slobodu u korištenju kolorita. Živi kolorit bit će i ubuduće jedna od glavnih karakteristika ovog slikara. Premda nikada u potpunosti ne negira stvarne boje predočenog, većinu radova naslikao je žarkim bojama, a najmilija mu je ona najživotnija, crvena. Tadić je fasciniran karakterom mediteranskog svjetla i pušta ga da vlada slikama. Njegove vedute uglavnom izgledaju kao da su slikane za sunčanog ljetnjeg dana.

Kaćiperne mrlje crvenih, narančastih, žutih, plavih, zelenih i inih boja krase različite, ali pomno odabrane motive. To su prizori suvremenog, ali posve mirnog života, ljupke žanr scene s ljudima uhvaćenima u trenucima rada, slavlja ili dokolice. Skladno i ležerno bivanje ne remete ni automobili i autobusi, oni su samo dio kulise za još jednu predstavu o životnoj idili u dalmatinskim gradovima i gradićima. Slikajući, a još više crtajući, Tadić pomno prati svaki, njemu zanimljiv događaj. Bilježi trenutak okupljanja mnoštva na vjerskim proslavama, prepričava svaki detalj scene u kojoj ribari izvlače mreže i čiste brodice, gomila prodavače, preprodavače i kupce na lokalnoj tržnici, zabavlja se nabrajajući igre djece u nekoj od susjednih ulica, slijedi rekreativce dok voze bicikle oko Marjana, uživa u blagodatima mora zajedno sa svojim preplanulim kupačima… i ne primjećuje ništa što bi poremetilo kolotečinu svakodnevnog života protagonista njegovih likovnih inscenacija.

Uz šarenilo boja i naraciju koja dočarava vedar svijet, u Tadićevu radu prepoznajemo i druge odlike naivnog izraza. On slobodno pristupa rješavanju problema prostora i ne uvažava zakone perspektive. Premda predočava konkretnu arhitekturu, on je pojednostavljuje, nesputano kombinirajući njene dijelove i mijenjajući odnose veličina. Crtež i boja mu ne služe za vjerno dočaravanje iluzije prostora, redovito koristi obrnutu i semantičku perspektivu, a slikanje svjetlom i sjenom za njega je nepoznanica. Sklon je kreiranju scena s gomilom likova od kojih nijedan nema portretna obilježja, ali sve vrvi od pokreta. Svaka figura ima različit položaj i gestu te pridonosi stvaranju novog dinamičnog prizora koji opterećen govorom zaobljenih i nezgrapnih tjelesa uvijek nosi i izvjesnu dozu humora.

Tražeći u Tadićevom radu značajnija likovna rješenja, lakše ćemo ih naći među crtežima nego među slikama. Na prvi pogled se uočava da je Tadić vještiji u korištenju pera nego kista. Crtež mu je smiren, a tanka i precizna linija uvjerljivo prenosi mnoštvo detalja koje njegovo oštro oko zapaža. Kako je zanesen razradom brojnih potankosti, često cijelu površinu papira pokriva minucioznim crtežom. Njegova usredotočenost na teksture predmeta i strukturalne dijelove arhitekture odvraća gledateljevu pozornost od sadržaja i usmjerava je ka crtežu i njegovom ritmičkom ustroju. Najveća kvaliteta Tadićevog crteža krije se upravo u naglasku na osnovni likovni element, liniju.

Bez obzira radi li se o slici ili o crtežu, glavna svrha Tadićevih narativnih prizora je slavljenje života u njegovim najjednostavnijim očitovanjima i zbog toga im je naša simpatija zajamčena. Nikako nismo imuni na njihov duhovni naboj jer nam je svima itekako potreban barem dio Tadićeve djetinje zaigranosti, vedrine i humora. To što ćemo primijetiti kako u njegovom opusu nema većih morfoloških, a time ni kvalitativnih pomaka, na ovog samouka neće imati previše utjecaja. On jednostavno osjeća da je pronašao likovni izraz koji u potpunosti odgovara njegovom svjetonazoru te ga kao takvog, na sreću svih onih koji cijene njegovu nepretencioznost, želi i pokazati.

 

Nela Žižić

 U muzeju Grada Trogira otvorena je izložba Ante Tadića 2008.

http://www.youtube.com/watch?feature=player_detailpage&v=osJgVlV9zqM

intervju sa akademski obrazovanim umjetnikom – intervju vodila : gordana dragan 30.08.2013 – emisija Jutarnja ćakula